Kneginja Tarakanova u Skočibuhinu ljetnikovcu

1774. godine u lipnju, u Dubrovnik je doputovao litvanski palatin, knez Karlo Radziwill (1734-1790), protivnik poljskog kralja Stanislava Augusta Poniatowskog, s 50-60 ljudi u svojoj pratnji. Istim brodom doputovala je i kneginja Tarakanova, koja se predstavljala kao kcer ruske carice Elizabete (Jelisavete) Petrovne. Poljski putnici su u Dubrovniku naši utoćište kod francuskog konzula, pa je rezidencija francuskog konzula na Boninovu bila dom poljskih emigranata puna četiri mjeseca. Na nagovor Radziwilla, navodnu rusku princezu francuski konzul primio je, kao gošću, rene bruer desrivaux u svoj dom u 'skočibuhi'.

Iako je 'republika' naizgled s neodobravanjem gledala na njezin dolazak, zbog zategnutih odnosa s tadašnjom ruskom caricom Katarinom II. i njezinim admiralom grofom Orlovim, nije zabranila njezin ostanak u konzulovoj palači. Senat joj nije priznao titulu, ali je s pritajenom radošću (zluradošću) pratio daljnji tijek ovih događanja. Urota koja je najprije bila usmjerena prema poljskoj, dolaskom ove žene proširila se i na urotu protiv rusije. Samozvanka se izdavala za kneginju Jelisavetu Vladimirsku, kćer ruske carice Jelisavete Petrovne pa je iz Dubrovnika slala proglase, zaoštravala ionako delikatne odnose što ih je dubrovačkoj nesmetanoj plovidbi diktirala autokratska Katarina Velika.

Kružila je priča da je Tarakanova u Skočibuhinu ljetnikovcu zapravo bila utamničena i da su je noću proveli tajnim stepenicama do hridina podno Boninova. U vrtu se i danas nalazi zazidani poluluk, a kad je ovaj prolaz otvoren, čulo se gdje odozdo šumi more. Taj se prirodni prolaz kraške špilje navodno spušta do hridina i povezan je s Dančama. Po pričama je padina spojena vrlo strmim stepenicama po kojima su lažnu kneginju jedne noći preveli zavezanih ruku, ukrcali je na brod i udaljili iz Dubrovnika.

 

Zna se da je Tarakanova uistinu ovdje boravila, bila neugodna dubrovačkoj vladi, ali je ona ruskoj carici predana posredstvom vještih spletki Alekseja Orlova, njenog miljenika i osobe koja je bila umiješana u plan ratnih gusarenja po mediteranskim vodama. On je nesretnu i bezopasnu pustolovku namamio na svoj brod u Livornu, a odatle je otpremio u Petreograd gdje je skončala 1775. godine u tamnici, okovana teškim lancima. Baš se o tim lancima i njihovu zveketu pričalo da se čuju iz stare kuće pa su prolaznici izbjegavali doći preblizu ukletom zdanju iz kojega da se noću čuju kletve i teške riječi davne ruske lutalcije. Vjeruje se da je u kući još duh ruske kneginje Elizabete Tarakanove koju su Dubrovčani potjerali iz grada, a neki tvrde da se čuju čudni zvukovi, škripa lustera, koraci, zveket lanaca, vriskovi u noći...